Recenzija knjige Sylvie Cranston “HPB: Izvanredni život i utjecaj Helene Blavatske, osnivačice modernog teozofskog pokreta” — piše Connie Hargrave

Knjiga HPB: The extraordinary Life and Influence of Helena Blavatsky, Founder of the Modern Theosophical Movement (HPB: Izvanredni život i utjecaj Helene Blavatske, osnivačice modernog teozofskog pokreta) prva je opsežna biografija Helene Blavatski, a napisala ju je poznata autorica Sylvia Cranston. Cranston, koja je napisala i nekoliko knjiga o reinkarnaciji, Blavatskoj pripisuje važnu ulogu u predstavljanju istočne religiozne i duhovne misli zapadnom svijetu.

Helena Petrovna Blavatska (1831-1891) svojim je djelima privlačila pozornost i kontroverze jer je kao izvor svojih informacija navodila Mahatme odnosno Majstore. Istaknula je da je u Tibetu studirala s mahatmom Moryom, kojega je zvala “Indijac”, i s mahatmom Koot Hoomijem, te kasnije opisala da je s mahatmom Moryom doživjela psihičko-fiziološku promjenu “poistovjećenja s dušom”, nakon koje je počela razumijevati njegov život, znanje i jezike te ih se prisjećati, čak i kada on više nije bio prisutan.

Pozornost su privlačile i njezine vlastite psihičke moći. Znala je manifestirati predmete samo s pomoću volje, čime je uvelike diskreditirala spiritualizam, koji je oko 1870. godine postao vrlo popularan, posebno u Americi. Drugi su zauzvrat odbacivali njezina spisateljska djela nazivajući je plagijatoricom i varalicom, te su je često opisivali kao šarlatanku.

Sylvia Cranston postavlja rekord već sa svojim akademskim radom na knjizi koji se sastojao od četrnaest godina istraživanja materije i pisanja. Dio izvornog gradiva koje je sakupila za njezinu je knjigu po prvi put preveden s ruskog jezika. U knjizi opisuje životno djelo Helene Blavatske i kaže kako je ono više od stoljeća utjecalo na pjesnike, filozofe i znanstvenike.

Kakva je Helena Blavatska bila kao osoba? Zbog jedne fotografije na kojoj su njezine oči pozorno uprte u gledatelja dali su joj nadimak Sfinga, no ona je imala i zabavnu i bezbrižnu stranu. Još u mladosti imala je aktivan društveni život, rado je plesala i pohodila zabave gdje je pobuđivala pozornost duhovitim razgovorima i šalama. Rodila se 1831. godine u Ukrajini od oca Petera von Hahna, kapetana konjaničko-topničke jedinice, i majke Helene Andrejevne, koja je bila feministica i poznati romanopisac. Obitelj von Hahn često se selila i Helena je zajedno sa sestrom obrazovana u maniri ruskog plemstva. Nadgledala ju je njezina baka s majčinoj strane, princeza Helena Pavlovna Dolgorukova.

Kada je Helena imala četrnaest godina, zaokupile su je knjige o mistici koje je pronašla u knjižnici svoga djeda. Sa sedamnaest godina vjenčala se s državnim službenikom Nikoforom Blavatskim. Još prije vjenčanja shvatila je da je njezina odluka bila pogrešna, no ceremoniju više nije mogla spriječiti. Odbila je podjelu “svadbenih prava” i pobjegla od muža s namjerom da se vrati obitelji. Na putu se sprijateljila s jednom Ruskinjom i počela putovati po svijetu. Posjetila je Egipat, Grčku i zapadnu Europu. Shvatila je da je s udajom dobila novi status i neovisnost, budući da su neudane žene njezine društvene klase živjele pod strogim nadzorom guvernanti.

Kroz cijelu knjigu pojavljuju se kratki opisi njezinih pustolovina i nevolja. Navodi se da je bila ranjena u Krimskom ratu te da je tijekom života mnogo puta bila vrlo bolesna i blizu smrti.

Cranston izvještava o brojnim putovanjima koja je Blavatska poduzela u svojim dvadesetim i tridesetim godinama: posjetila je Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Južnu Ameriku, Tibet, Ladakh, Burmu, Burmu, Javu i Europu, gdje je neko vrijeme živjela u Francuskoj i Njemačkoj, da bi se potom vratila u Rusiju.

Blavatska se prvi puta sa svojim duhovnim učiteljem, majstorom Moryom, nakratko srela na svoj dvadeseti rođendan u Londonu. Tada ga je prepoznala budući da joj se prije toga bio pojavio u snovima. Sylvia Cranston nam na uređen način predstavlja događaje i povezuje njezine kasnije boravke u Indiji, Tibetu i Kašmiru, gdje je neko vrijeme živjela zajedno s mahatmom Khoot Hoomijem (KH) i srela svojega majstora, Moryu, koji nije živio tamo, nego je stalno putovao. Kako je Blavatska objasnila, oba su učitelja samo rijetko izlazili u svijet, međutim svoj su oblik mogli su projicirati kamo god su željeli.

“Prebivalište majstora Khoot Hoomija bila je velika drvena kuća izgrađena u kineskom stilu, slična pagodi; nalazila se između jezera i prelijepe planine”, napisala je Blavatska u pismu. Kada je boravila tamo, većinu je vremena posvećivala učenju engleskog te senzara, “tajanstvenog jezika” posvećenih učenika cijelog svijeta. Blavatska, koje je odlično govorila francuski, govorni je engleski naučila tek u ograničenoj mjeri, međutim on je unatoč tome postao jezik njezina životnog djela – njime je izražavala suptilnu ezoteričnu filozofiju i metafiziku.

Njezino poznavanje tibetanskog budizma bilo je veće od znanja koje je bilo dostupno javnosti ili zapadnim proučavateljima, a poznavala je i običaje ezoteričnog budizma. To je znanje potvrdio dr. D. T. Suzuki koji je u sljedećem stoljeću donesao zen budizam na Zapad i koji je rekao da je “Madame Blavatska nedvojbeno bila na neki način upućena u dublji aspekt učenja mahajane”.
U svojim tridesetima Blavatska je nakon psihičke i fizičke krize zadobila potpun nadzor nad svojim okultnim moćima. U mladosti su se u njezinoj blizini događale “čudesne pojave”, često same od sebe, i njezina se obitelj već bila navikla na te neobične “zvekete” odnosno glasne zvukove, neobjašnjiva pomicanja pokućstva i stvari kroz zidove, na zatvorena pisma koja je mogla točno pročitati do zadnjeg slova, i tako dalje. Čitanje nečiji misli, objasnila je, uvijek je radila pri punoj svijesti, i to jednostavno tako da ih promatra dok izviru iz njihovih glava ljudi, u spirali svjetlećeg dima ili u obliku blistave tvari koja se u različitim oblicima i slikama oblikovala oko njih.

U zadnja dva desetljeća života, u svojim četrdesetima i pedesetima, Blavatska je završila svoje javno djelovanje: predvodila je osnutak Teozofskog društva u SAD-u, Indiji i Engleskoj; pokrenula objavljivanje dvaju časopisa, The Theosophist (Teozof) i Lucifer; te napisala svoje najvažnije knjige, Isis Unveiled (Razotkrivena Izida) i The Secret Doctrine (Tajni nauk).

1873. godine je po uputi svojeg Majstora otišla u New York, četiri godine ostala u Sjedinjenim Državama te dobila američko državljanstvo. Tamo je s pukovnikom Henryjem Steelom Olcottom, Williamom Q. Judgeom i drugima osnovala Teozofsko društvo koje je imalo sljedeće ciljeve:
1874. Stvaranje jezgre za univerzalno bratstvo cijelog čovječanstva, bez obzira na rasu, vjeroispovijest, spol, kastu ili boju kože;
      2. proučavanje starih i suvremenih religija, filozofija i znanosti, te demonstracija važnosti tog studija;
      3. istraživanje neobjašnjenih prirodnih zakona i psihičkih moći koje su skrivene u čovjeku.

Procvat spiritualizma

Blavatska je u New York stigla kada je spiritualizam bio u najvećem procvatu. U početku se javno zauzela za nj, svjedočila o različitim “duhovnim oblicima” i zadobivala veliku pozornost javnosti. Potvrdila je da se u nekim slučajevima radi o “istinski čudesnim pojavama višeg reda, u kojima se otkrivaju neosporna inteligencija i znanje.” Međutim, odbacila je većinu medijumstva, na primjer materijalizaciju mrtvih, te tvrdila da zapravo misli ljudi koji sjede oko stola privlače k mediju raspadajuće astralne ostatke umrlih koje je duša odbacila. Tvrdila je da su pojave kao što su zvonjava zvončića, čitanje misli, kuckanja, materijalizacije i levitacije ostvarljive uz pomoć volje i bez pomoći bilo kakvih duhova.

Blavatska je svoj životni rad opisala kao “nezahvalan zadatak da uvjeri ljude o činjenici drugih razina postojanja.” Mnogima koji su je posjećivali pružala je dokaz za to demonstrirajući im vlastiti nadzor nad prirodnim silama. Međutim, mnogi njezini posjetitelji koji nisu bili spremni shvatiti okultnu znanost vidjeli su samo ono površinsko, ono što je privlačilo pozornost, ali i pogrešna tumačenja. Blavatska je smatrala da je njezina “najsvetija dužnost otkriti što je spiritualizam uistinu, te objasniti što on nije.” Međutim, kada je počela pisati o opasnostima medijumstva, jedan je spiritualistički časopis pokrenuo protiv nje klevetničku osvetničku kampanju koja je potrajala više godina.

Godine 1888., tri godine prije svoje smrti, Blavatska je u časopisu Lucifer zaključila da su okultne pojave i manifestacije bile pogrešno shvaćene i pogrešno interpretirane kako u pogledu njihova karaktera, tako i u pogledu njihove svrhe. Nadala se da će u najboljem slučaju inteligentni ljudi, zajedno sa znanstvenicima, nakon što se osvjedoče fizičkim učincima proizvedenima isključivo pomoću njezine volje, prepoznati postojanje novoga i izuzetno zanimljivog područja istraživanja.                 Pa ipak, okultni fenomeni ostali su u području čuda i vradžbina, umjesto da ih se razmatra kao “znanstvene činjenice”, kako se Blavatska nadala.

Unatoč svemu, Blavatska je za vrijeme svog boravka u Sjedinjenim Državama k teozofskom pokretu privukla ljude kao što je bio Thomas Edison, a u Indiji je njezin rad vratio njihovim tradicionalnim učenjima ličnosti kao što su bili Gandhi i Nehru. U vrijeme kada je indijska elita studirala na engleskim sveučilištima i često nijekala svoje tisućljetne tradicije, kontakt s HPB inspirirao ih je da po prvi puta počnu proučavati djela kao što je Bhagavad Gita.

U zadnjem desetljeću života Blavatska se sve više udaljavala od svijeta i posvećivala pisanju i poučavanju, a istovremeno se borila sa slabim zdravljem. Otkrivena Izida, njezino prvo veće djelo, koje je 1877. godine objavila u dvije knjige, bavi se temeljnim idejama istočne filozofije. Djelo je imalo takav uspjeh da je za manje od deset dana prodano tisuću primjeraka. Blavatska ga je napisala u Sjedinjenim Državama, kada je stanovala kod profesora Corsona na Sveučilištu Cornell koji je o tome napisao:

“Imala je duboko znanje o svemu, a njezin način rada bio je vrlo neobičan. Pisala bi u krevetu, od devet sati pa na dalje, pušeći cigaretu za cigaretom i doslovno citirajući odlomke iz desetaka knjiga za koje sam sasvim siguran da ih tada još nije bilo u Americi. S lakoćom je prevodila s više jezika i povremeno me pozivala da joj kažem kako da na književni engleski prevede neki drevni izraz.” Tada još nije bila ovladala tečnošću književnog izričaja kojim se odlikuje djelo Tajni nauk. Prema pričanju drugih, Blavatska je koristila knjige kada god su joj bile dostupne, a kada to nije bio slučaj, “izvukla bi ih iz astralne svjetlosti, dobila od svojih Učitelja, ili pak došla do njih koristeći osjetila svoje duše.”

Godine 1987. centar Teozofskog društva postao je London i Blavatska je nastavila raditi nesmiljenim tempom. Djelo The Secret Doctrine: The Synthesis of Science, Religion and Philosophy (Tajni nauk: Sinteza znanosti, religije i filozofije) objavljeno je u dva dijela 1988. godine. Prvi dio, Kozmogeneza, opisuje kako nastaju i ponovno se rađaju svjetovi i kako je tekao evolucijski put našeg planeta i njegovih kraljevstava sve do trenutka kada se razvio ljudski oblik. Drugi dio, Antropogeneza, opisuje nastajanje ljudskog uma do kojega dolazi inkarnacijom ljudskih duša iz prijašnjih svjetova, evoluciju ranih rasa i budući razvoj predviđen za te rase.

Blavatska je potom ustanovila Ezoteričku školu i objavila djela The Key to Theosophy (Ključ teozofije) i The Voice of Silence (Glas tišine). Umrla je 1891. godine u Londonu nakon što je postala vrlo slaba i često više nije mogla hodati.

Nakon njezine smrti, londonski je časopis Review of Reviews napisao: “Ono što je Madame Blavatska napravila neizmjerno je važnije od pukog pomicanja šalica. Omogućila je najkultiviranijim i najskeptičnijim muškarcima i ženama ove generacije da vjeruju … ne samo da nevidljivi svijet koji nas okružuje sadrži inteligencije koje su neizmjerno superiornije od našeg poznavanja istine, nego i da čovjek može stupiti u vezu s tim skrivenim i tihim promatračima, te da ga oni mogu naučiti božanskim tajnama vremena i vječnosti.”

Cranstonova dokumentira učinak koji je djelo Tajni nauk u prošlom stoljeću imalo na području znanosti, književnosti i umjetnosti. Blavatska je bila prva koja je agresivno osporavala sve prihvaćenju Darwinovu teoriju jer je ona zanemarivala mentalni, kreativni i duhovni život ljudske vrste. Cranstonova demonstrira kako je djelo Helene Blavatske pretkazalo razvoj znanosti u dvadesetom stoljeću: od svjetleće materije, beskonačne djeljivosti i neprestanog gibanja atoma, pa do koncepcije da su materija i energija izmjenjivi. Poznato je da je Einstein na svojem pisaćem stolu imao primjerak Tajnog nauka.

Među onima na koje je utjecao rad Helene Blavatske su i umjetnici kao na primjer W. B. Yeats, James Joyce, D. H. Lawrence, T. S. Eliot, Thornton Wilder, L. Frank Baum, Vasilij Kandinski, Piet Mondrian, Paul Klee, Paul Gauguin, Gustav Mahler, Jan Sibelius i Aleksander Skrjabin.

Knjiga Sylvije Cranston svjedočenje je o veličini i utjecaju Helene Petrovne Blavatske. Njezin živopisan život izazvao je kako tradicionalne društvene običaje tako i okoštale intelektualne predrasude njezina vremena. Nakon njezine smrti, na njezinom su pisaćem stolu pronađene sljedeće riječi: “Postoji put, strm i trnovit, ispunjen svakojakim opasnostima — no ipak put; i on vodi u srce univerzuma. Mogu vam reći kako da pronađete One kojim će vam pokazati tajni prolaz koji vodi samo u unutrašnjost … One koji stignu do cilja čeka neopisiva nagrada: moć da se blagoslovi i spasi čovječanstvo. Za one koji padnu, tu su još i drugi životi u kojima mogu doći do uspjeha.”

(Cranston, Sylvia L., HPB: The extraordinary Life and Influence of Helena Blavatsky, Founder of the Modern Theosophical Movement. New York: J. P. Tarcher/Putnam, 1993)