Godine 1863. mladi i daroviti njemački znanstvenik August Kekule pisao je drugi dio rasprave o kemiji. U javi se nikako nije mogao dosjetiti kako formirati lanac od šest atoma ugljika sa šest atoma vodika od kojih svaki ima samo jednu valentnu vezu, a zna se da je to sastav benzola, najjednostavnijeg od aromatskih spojeva. To rješenje Kekuleu je došlo kada je bio u polusnu. Ugledao je molekulu benzola kao zmiju koja se omotala u krug i progutala vlastiti rep.

Kekule se probudio i shvatio da se problem strukture benzola može riješiti ako šest atoma ugljika bude povezano u prsten, s dodatnim atomima vodika. Jedno ogromno područje, kemija prstenastih sastojaka se otvorilo pred njim i postalo osnovom uspješne njemačke industrije boja.

San njemačkog fiziologa Ota Levija 1921. je otvorio medicinu elektro-šokova. Levijevi eksperimenti bacili su novo svjetlo na način na koji se električni signali prenose nervima i izazivaju reakcije u mišićima, što će reći na koji način mozak kontrolira tijelo. Iz svog eksperimenta Levi je zaključio da kod žaba nervi ne stimuliraju srce direktno već oslobađaju specifične kemijske supstance na krajevima nervi koje modificiraju rad srca. Za svoje djelo o kemijskoj transmisiji nervnih impulsa, Levi je podijelio Nobelovu nagradu sa sir Henry Dayleom 1936. god.

Johan Wolfgang von Goethe, veliki njemački pjesnik, znanstvenik i filozof, je tako tvrdio da je u snu riješio mnoge probleme i pisao pjesme.

Švicarski paleontolog iz 19. stoljeća Luj Agassi dugo je vremena pokušavao rekonstruirati strukturu fosila neke ribe iz vrlo slabo vidljivih izmiješanih tragova u kamenu. Na kraju je zaključio da je to nemoguće. No, nakon tri sna u nizu u kojima je imao viziju cijelog fosila kojeg je uspio i nacrtati, vratio se fosilu i počeo obrađivati kamen, koristeći svoju skicu iz sna. Na svoje iznenađenje otkrivao je nedostajuće dijelove fosila, za koje se ispostavilo da su upravo onakvi, kakvi su opisani u snu od prethodne noći.

Izvještaj Društva za parapsihološka istraživanja iz 1900. god. opisuje kako je prof. Hilpreht dešifrirao riječi ugravirane na dva komada ahata iz drevnog Babilona. Sanjao je da ga je neki mršavi svećenik iz Nipura (sveti grad blizu Babilona, op.a.) poveo u riznicu. Ušli su u sobu bez prozora u kojoj je bila velika drvena škrinja. Komadići ahata i lapis-lazulija su bili razbacani po podu.

Taj svećenik je ispričao profesoru:

„Kralj Kruigauzu (oko 1300. god. pr. Kr.) je nekom prilikom hramu u Belu poslao jedan ispisani zavjetni valjak od ahata. No, tada smo mi iznenada dobili naređenje da za kip boga Niniba napravimo par naušnica od ahata. Mi smo bili jako indisponirani jer pri ruci nismo imali ahata. Da bismo izvršili naređenje, ništa nam drugo nije preostalo nego da dragocjeni zavjetni valjak isiječemo u tri prstena od kojih je svaki sadržavao dio natpisa. Prva dva su poslužila kao naušnice za kip. To su ova dva fragmenta koja su vam zadala toliko muke…“
Profesorova žena je posvjedočila kako je spomenute noći vidjela svog muža kako iskače iz kreveta, juri u radnu sobu da pregleda dva komada ahata i uzvikuje: “Tako je, tako je!”

Giusseppe Tartini, vodeći talijanski violinist 18. stoljeća, navodno je u snu napravio Ugovor sa vragom. Njegov noćni duhovni posjetilac odsvirao je jedan komad na violini sjajnije nego što je Tartini ikada čuo. Kada je ujutro pokušao da se prisjeti tog komada, komponirao je sonatu koju je nazvao „Ðavolji triler“, za koju su najugledniji glazbenici tog vremena potvrdili da uistinu ima vražju težinu!

Po Tartinijevom mišljenju, to je bila samo sjenka glazbe koju je čuo u snu. Međutim, njegov Ugovor sa vragom doveo ga je do svjetske slave i uspjeha. Ova je priča možda nastala zbog događaja iz Tartinijeve rane karijere, kada je uhićen zato što je oženio lijepu štićenicu arhiepiskopa od Padove. Njegova vještina na violini mu je doprinijela da mu arhiepiskop sve oprosti.