Postoje gljive koje lome asfalt, sijaju u noćnoj tami, prerade za noć gomilu petrohemijskog otpada i pretvore ga u jestivi i hranljiv proizvod.

Postoje gljive koje jedu plastiku.

Gljiva Coprinopsis atramentaria je sposobna za nekoliko sati da izraste do ploda, i nakon toga, za jedan dan, se pretvori u baru crnog mastila.

Halucinogene gljive mijenjaju svijest ljudi.

Postoje otrovne gljive koje mogu ubiti slona.

Najveća tajna: energija gljiva koje jedemo (I-dio)

​Profesor Toshiyuki Nakagaki, biolog i fizičar na Hokkaido Univerzitetu, Japan, 2000. godine je uzeo uzorak žute buđi gljive i stavio ga na ulazu u lavirint, koji se koristi za testiranje intelekta i pamćenja miševa.

​Na drugom kraju lavirinta, stavio je kocku šećera.

Physarum polycephalum doslovno kao da je osjetio miris šećera i počeo da pruža svoje pipke u potrazi za njim.

Paučina gljive (micelijum) razapela se po svakom prolazu lavirinta, a ona koja je dolazila u ćorsokak, okretala se i počinjala da traži druge pravce.

U roku od nekoliko sati paučina gljive ispunila je sve prolaze lavirinta, a do kraja dana jedna od njih je pronašala put do šećera.

Nakon toga Toshiyuki i grupa njegovih istraživača su uzeli komad paučine gljive, koji je učestvovao u prvom eksperimentu, i stavili ga na ulazu kopije istog takvog lavirinta, takođe sa kockom šećera na drugom kraju.

To što se desilo iznenadilo je sve.

U prvom trenutku paučina se razdvojila na dva dijela: jedan dio je počeo svoj put ka šećeru, bez ijednog suvišnog pokreta, drugi se popeo na zid lavirinta, i presjekao ga direktno po plafonu, pravo do cilja.

Paučina ne samo da je zapamtila put, već je i promijenila pravila igre.

Usudio sam se da suprostavim uobičajenom odnosu prema ovim stvorenjima, kao prema biljkama.
Kada se baviš istraživanjem gljiva nekoliko godina, počinješ da obraćaš pažnju na dvije stvari.
Prvo, gljive su bliže životinjskom svijetu nego što izgleda.
Drugo, njihova dejstva ponekad izgledaju kao rezultat svjesne odluke.
Pomislio sam da gljivama treba dati šansu da pokušaju da riješe zagonetku … – Toshiyuki Nakagaki
​

Toshiyuki Nakagaki

​Toshiyuki-eva dalja istraživanja su pokazala da gljive mogu da planiraju transportne maršute ne gore i mnogo brže od inženjera profesionalaca. Toshiyuki je uzeo kartu Japana i komade hrane postavio na mjesta koja su odgovarala velikim gradovima zemlje. Gljive je se stavio “na Tokio”.

​Nakon 23 sati, one su izgradile linearnu mrežu paučine prema svim komadima hrane.

Kao rezultat toga dobila se gotovo tačna kopija željezničke mreže oko Tokija.

Nije tako teško da se poveže nekoliko desetina tačaka; ali da se povežu najefikasnije i najekonomičnije – nije lako.

Vjerujem da naša istraživanja ne samo da mogu pomoći da se shvati kako da se poboljša infrastruktura, već i kako da se izgradi efikasnija informaciona mreža. – Toshiyuki Nakagaki

Zagonetka druge suštine

Samo po skromim procjenama, na Zemlji ima oko 160 hiljada sojeva gljiva, od kojih većina ima impresivne sposobnosti.

Na primjer, u Černobilju je pronađena gljiva, koja se hrani radioaktivnim materijama, u isto vrijeme prečišćava vazduh oko sebe. Ova gljiva je pronađena na zidu uništene nuklearne elektrane, koja je dugi niz godina nakon katastrofe nastavila da proizvodi zračenje, uništavajući sve živo u radijusu od nekoliko kilometara.

Istražujući Amazoniju, dva studenti biologije sa Jejlskog univerziteta su pronašli gljivu Pestalotiopsis microspora, koja je sposobna da razlaže plastiku.

Ova sposobnost je otkrivena kada je gljiva pojela Petrievu posudu gdje su je uzgajali.

Do sada, ni naša nauka, ni naša tehnologija nije sposobna da to uradi.

Zagađenje od plastike je jedan od najvećih tehnoloških problema. Danas polažemo veliku nadu u ovu gljivu. – Profesor Skot Strobl

Genetičari iz američkog Instituta za bioenergiju su uspjeli da dobiju soj gljive koji brzo vari prirodni šećer – ksilozu. Potencijalni značaj ovog otkrića je da se stvori novi, jeftiniji i brži način proizvodnje čistog biogoriva.

Čini se, da “primitivni” organizam koji nema mozak, i ograničenja u kretanju, stvara čuda koja nauka ne može?

Da bismo pokušali da razumijemo svijet gljiva, neophodno je da prvo ponešto razjasnimo.

​​Šitake, portobello i šampinjoni – to nijesu samo nazivi jestivih gljiva.
Svaka od njih – je živi organizam, koja ima mrežu od miliona tankih paučina (micelijum) pod zemljom.

Kada se izvadi iz zemlje gljiva – to je samo “vrh” ovih ispusta, “instrumenata” pomoću kojih organizam širi svoje sjeme.

Svaki “vrh” sadrži hiljade spora. Njih raznosi vjetar i životinje. Kada spore padaju na zemlju, a zatim prave novu mrežu, i izrastaju nove gljive.

Ovo stvorenje diše kiseonik.

To je tako neobično sa biološke tačke gledišta, zato je to posebno carstvo, odvojeno i od životinjskog i od biljnog.

Ali, šta mi stvarno znamo o ovom obliku života?

Mi ne znamo šta pobuđuje podzemni sistem ispusta da u određenom trenutku, pusti gljive na površinu; zašto neke gljive rastu sa jedne strane drveta, a druge sa druge strane; i zašto neke od njih proizvode smrtonosne otrove, a druge su ukusne, korisne i mirisne.

U nekim slučajevima, ne možemo ni predvidjeti vremenski grafik njihovog razvoja. Gljive mogu da se pojave posle tri godine, a mogu i 30 godina nakon što je njihova spora našla odgovarajuće drvo. Drugim riječima, ne znamo o gljivama, čak ni najosnovnije stvari. – Majkl Pollan, istraživač

Kraljica mrtvih

Mi teško možemo da razumijemo gljive, zbog njihove anatomije. Kada uzmete paradajz u ruku, držiš u ruci cio paradajz, takav kakav jeste.

Ali ne možete otkinuti gljivu i istražiti njenu strukturu.

Gljiva – to je samo plod velikog i složenog organizma. Mreža paučine je suviše tanka, tako da se može očistiti od zemlje, a da se ne povrijedi. – Sgula Mocpi, mikrobiolog

Drugi problem je što se većina šumskih gljiva ne može da “pripitomi”, i vrlo ih je teško uzgajati, kako za istraživanje tako i za industrijske svrhe.

One biraju samo određenu prostirku, same odlučuju kada će da izrastu. Često biraju stara stabla, koja se ne mogu prenijeti na drugo mjesto.

Pa čak i ako smo stavili u šumu stotine odgovarajućih drveća i razbacali milijarde spora po zemlji, nema garancije da ćemo dobiti gljive u razumnom roku. – Majkl Pollan, istraživač

Majkl Pollan

​Sistem hranjenja, rasta, reprodukcije i proizvodnja energije kod gljiva su potpuno drugačiji od životinja. Nemaju hlorofil i zbog toga, za razliku od biljaka, one ne koriste direktno sunčevu energiju. Šampinjoni, Šitake i Portobello, na primjer, rastu na podlozi od uvelih biljaka.

​Kao i životinje, gljive vare hranu, ali za razliku od njih, varenje hrane je van tijela: gljive luče enzime koji razlažu organsku materiju na svoje komponente, a zatim apsorbuju te molekule.

Ako je zemljište – stomak zemaljske kugle, tada su gljive – njegovi sokovi za varenje. Bez njihove sposobnosti da se razlaže i reciklira organska materija, zemlja bi se odavno ugušila. Mrtva materija bi se beskonačno akumulirala, ciklus ugljenika bi bio prekinut, i sva živa bića bi ostala bez hrane.

U svom istraživanju, fokusiramo se na život i rast, ali u prirodi su podjednako važni i smrt i razlaganje.

Gljive su neprikosnoveni vladari carstva smrti. Uzgred, zbog toga, ima ih toliko na grobljima.

Ali najveća misterija – to je ogromna energija gljiva.

Postoje gljive koje lome asfalt, sijaju u noćnoj tami, prerade za noć gomilu petrohemijskog otpada i pretvore ga u jestivi i hranljiv proizvod.

Gljiva Coprinopsis atramentaria je sposobna za nekoliko sati da izraste do ploda, i nakon toga, za jedan dan, se pretvori u baru crnog mastila.

Halucinogene gljive mijenjaju svijest ljudi.

Postoje otrovne gljive koje mogu ubiti slona.

A paradoks je da sve sadrže malu količinu kalorija, pomoću kojih istraživači obično mjere energiju.

Naš način mjerenja energije, očigledno, ne važi ovdje. Kalorije određuje sunčeva energija koja se nalaze u biljkama. Ali gljive su slabo povezane sa suncem. One rastu noću i venu tokom dana. Njihova energija – to je nešto sasvim drugačije. – Majkl Pollan, istraživač

Prevod prvog dijela teksta: econet.ru

Prevela: Beba Muratović – bebamur.com

http://drustvo-millennium.hr/najveca-tajna-energija-gljiva-koje-jedemo-ii-dio/