Koliko se lijepog, mirisnog i nadahnjujućeg krije u samo jednoj riječi: ruža!
Kroz tisuće godina ruže su se iz prirode i vrtova uselile u priče i mitove, postale motiv umjetničkih djela, nadahnuće pjesnicima, botaničarima, vladarima… Najstariji slikani trag o ruži freska je iz 1700. godine prije Krista u palači kralja Minosa na Kreti, a zanimljiv je i pronalazak engleskog arheologa Williama Flindersa Petriea u piramidi u Hawari: vijenac od ruža spleten oko 180. godine, još uvijek u odličnom stanju. U poznatom Ratu ruža (1455. – 1485.), koji se vodio između dviju engleskih plemenitaških kuća za engleski tron, kuća Lancaster u svom je grbu imala crvenu ružu (Rosa gallica officinalis), a kuća York bijelu ružu (Rosa alba semi-plena). Nakon okončanog sukoba udružene crvena i bijela ruža pronašle su svoje mjesto na grbu Ujedinjenog Kraljevstva.
Sve ovo jasno govori o značaju ruža. Na Zapadu je ruža cijenjena poput lotosa na Istoku i u trajnoj je i snažnoj vezi sa zapadnim čovjekom kao možda nijedan drugi cvijet.
Ruža pripada rodu Rosa iz porodice Rosaceae, kojoj pripadaju gotove sve voćne vrste umjerenog pojasa sjeverne polutke: jabuka, kruška, šljiva, višnja, trešnja, badem, marelica, malina, kupina i druge. Rod Rosa broji oko 140 različitih vrsta s oko 13000 priznatih uzgojenih podvrsta ruža. Najveći broj vrsta potječe iz središnje Azije, a manji broj iz Europe, Sjeverne Amerike i sjeverozapadne Afrike.
Pretpostavlja se da su najranije europske vrtne ruže, još iz vremena Rimljana, Rosa gallica officinalis, nazvana još i Apotekarskom ružom zbog uporabe u apotekarstvu, te Rosa alba. Križari su sa svojih pohoda donijeli i druge vrste, a najslavnija je od njih Damaška ruža, koja je ime dobila po sirijskom gradu Damasku gdje je poznata od najstarijih vremena.
Ne zna se od koje je divlje vrste nastala prva ruža pa tu prazninu ispunjavaju mitovi i legende. Jedna od legendi kaže da je prije nego što je postala zemaljskim cvijetom, ruža rasla u rajskim vrtovima, bez trnja. Nakon što su prvi ljudi istjerani iz raja, ruža je dobila trnje da bi podsjetila ljude na njihov grijeh, dok su njezini ljepota i miris ostali kao spomen na izgubljeni raj. Per aspera ad astra (Preko trnja do zvijezda) postao je moto čovjekovog zemaljskog puta.
Ulje ruže je tajni i dragocjeni sastojak koji utjelovljuje njezinu istinsku prirodu. Destilacijom ružinih latica vodenom parom dobiva se 0,025% eteričnog ulja, što znači da je za 1 kg ulja potrebno 4 tone ružinih latica. Latice rascvjetanih ruža sakupljaju se samo rano ujutro i moraju biti podvrgnute destilaciji u roku od 24 sata – zato je ružino eterično ulje vrlo dragocjeno i često se krivotvori. Zapisano je da je provincija Faristan između 810. i 817. godine državnoj blagajni u Bagdadu plaćala godišnji porez od 30000 boca ružine vodice (koja je u to vrijeme bila cjenjenija od eteričnog ulja). Faristan je u to vrijeme ružinu vodicu izvozio u Kinu, Indiju, Jemen, Egipat i Španjolsku.
Ružino eterično ulje savršeno je umirujuće i tonizirajuće sredstvo kod različitih tegoba (snižava krvni tlak i regulira rad srca), blagotvorno je za jetru, što su spominjali još i kineski medicinari, a korisno je i kod tretmana plućnih bolesti. Za pravo ružino eterično ulje kaže se da je “najsigurnije od svih ljekovitih sredstava.”
Ovdje možete i nabaviti 100%-tno ulje ruže: https://www.biofarm.hr/product/ulje-za-njegu-ruza-50-ml/ (Nije plaćena reklama, samo dajem informaciju)
Grčka mitologija vezuje nastanak ruže uz božicu ljubavi i ljepote Afroditu, međutim postoji i mitska priča prema kojoj ju je ipak stvorila Chloris, božica cvijeća. Chloris (rimska Flora) jednog je dana prolazeći šumom pronašla beživotno tijelo lijepe nimfe. U pomoć je pozvala Afroditu, kako bi joj podarila nov život i ljepotu, boga Dioniza, kako bi svojim nektarom podario novom životu sladak miris, i tri Gracije, koje su joj podarile dražest, vedrinu i gracioznost. Bog vjetra Zefir otpuhnuo je tamne oblake kako bi Apolon obasjao nimfu sunčevim zrakama i omogućio joj, sada oživljenoj kao cvijet, da pro-cvjeta. I tako se rodila ruža…
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Ruže su istodobno bile posvećene Afroditi i Ateni – ljubavi i mudrosti. Mit kaže da je ruža prvotno bila bijeli cvijet, ali kad je Afroditin miljenik Adonis smrtno ranjen, božica mu je potrčala u pomoć i pritom se ozlijedila na trn. Njena božanska krv obojila je ruže koje su nakon toga njoj posvećene.
Ruža se često spominje u antičkim zapisima. Grčki pjesnik Anakreont sastavio je u V. st. pr.Kr. odu u slavu ruži i njezinoj ljepoti, čarobnom mirisu, snazi kojom liječi i značenju u svijetu bogova. Sapfo ju je nazvala kraljicom cvijeća: Da je Zeus želio postaviti kraljicu nad cvijećem, ta kruna bi pripala ruži… Herodot piše o vrtovima frigijskog kralja Mide… gdje ruže rastu same od sebe, svaka nosi po šezdeset cvjetova i izvanredno mirišu… Teofrast je zapisao da su u Adonisovim vrtovima u srebrnim posudama uzgajane posebno lijepe ruže – zbog mirisa za koji se vjerovalo da rastjeruje bolesti, ali i za potrebe izrade cvjetnih vijenaca kojima su se uveličavale razne svetkovine. Također je dao botanički opis ruža koje su rasle u Egiptu i Grčkoj. Na Istoku pak Konfucije opisuje ljepotu ruže koja se uzgaja u carskim vrtovima.
U Rimu je ruža bila omiljeni cvijet kako ljudi tako i bogova. Ružama su se kitili vojskovođe, a njene su latice uljepšavale brojne svetkovine i gozbe. Cvijet ruže bio je posvećen božici Veneri kao simbol ljepote, Kupidu kao zalog ljubavi, Aurori, božici zore, zbog svoje ljepote u ranojutarnje sate, te Harpokratu, bogu tišine, čime postaje simbolom čuvanja tajni. Ruža položena na stol ili vijenac od ruža obješen na ulazu u prostoriju, upozoravali su prisutne da se za sve što je izgovoreno za tim stolom ili u toj prostoriji, tražila prisega na šutnju, za što se koristio izraz sub rosa (“pod ružom”).
Nakon pada Rimskog Carstva čuvari antičkih znanja postali su kršćanski redovnici. Novi svjetonazor nije odobravao uzgoj ruža za svjetovne potrebe, međutim, uzgajali su ih u samostanskim vrtovima uz ljekovito bilje, u posebno ograđenim gredicama, tzv. ružarijima. Ruža je u samostanskim vrtovima uživala posebno mjesto jer je bila posvećena Djevici Mariji koju su nazivali La Rosa Mystica ili Mistična ruža otkupljenja, a koja simbolizira sam život – ljubav i mudrost, ljepotu i čistoću, bol i smrt. U kršćanstvu se simbolizam ruže izjednačuje sa simbolizmom srca te ona predstavlja posudu koja sadrži krv – nositeljicu života (Sveti Gral). Marijine svetkovine slave se u svibnju, mjesecu ruža, a postojao je i stari običaj da se u grobove redovnica stavlja kruna od trnovitih grana bijele ruže koja označava nevinost i čistoću koju su redovnice sačuvale kroz različita iskušenja.
Ruža je nezaobilazan motiv i u sufizmu. Priča iz ove tradicije kaže da je crvena ruža nastala kao plod ljubavi slavuja i bijele ruže. Ova je ptičica u žaru ljubavi zagrlila ružu i ozlijedila se na njen oštar trn. Svojom krvlju nesretni je slavuj natopio bijele latice ruže i dao joj boju svog srca. Ružičnjak u sufizmu simbolizira vrt kontemplacije, a ruža ima duboko mistično značenje. Perzijski pjesnik-mistik Saadi Širazi u svom djelu Ružičnjak piše: Pošao sam u vrt brati ruže, ali me miris ružina grma opio… Put praktičnog misticizma koji je u XII. stoljeću utemeljio Abdelkadir Gilani nazvan je Sebil-el-Ward (“Put Ruže”), a samog su Gilanija nazivali Ružinim svjetlom. Sufijski su pjesnici koristili simbol ruže za izražavanje mistične čežnje za Bogom; njima je ruža bila simbol skrivenih znanja i mudrosti te postignuća savršenog jedinstva s Bogom.
Alkemičari su ružu nazivali flos sapientiae, cvijet mudrosti, a svoje rasprave ružama mudraca. Većina tih ruža ima 7 latica, a svaka je evocirala jednu kovinu ili jednu radnju alkemičarskog djela.
U alkemijskom tajnom jeziku često je prisutan Crveni kralj i Bijela kraljica. Njihovo sjedinjenje izražava se simbolom ruže. Ružu također nalazimo i u tarot karti koja prikazuje Smrt, gdje je ruža simbol vječne obnove pojavnog svijeta.
Kao simbol tajne, ruža je uz križ glavni simbol tajnih društava, posebno Reda Ruže i Križa, Rozenkrojcera, kojima križ simbolizira ljudsko tijelo, a ruža individualno razvijanje svijesti. (Vidi: https://www.amorc.hr/) Za Angelusa Silesiusa, njemačkog mistika i pjesnika iz XVII. stoljeća, ruža je slika duše.
Širenje uzgoja ruža u Francuskoj početkom XIX. stoljeća, a zatim i po čitavoj Europi, može se zahvaliti carici Jozefini, Napoleonovoj supruzi, koja je pokraj dvorca Malmaison dala zasaditi sve tada poznate vrste ruža. Godine 1805. francuskom umjetniku Pierru Josephu Redouteu carica je naložila da naslika svaku ružu koja raste u Malmaisonu. Od sto sedamdeset portreta ruža nastala su tri sveska Les Roses, a reprodukcije tih slika još uvijek su vrlo omiljene.
Ruža je naša lijepa pratilja kroz stoljeća i stoljeća povijesti. Padom Rimskog Carstva raskošne su se i mirisne ruže povukle iz svjetovnog života u zatvorene samostanske vrtove u kojima su njegovane zbog simboličke veze s Djevicom Marijom. S vremenom je ruža pronašla svoje mjesto i u dvorskim vrtovima, mjestima susreta vitezova i dama; tada je utkana u trubadursku poeziju i postala pojmom uzvišenih osjećaja. Približavanjem modernog doba, ruža sve više postaje simbolom zemaljske ljubavi i ljepote, ali ostaje najpoznatiji i najcjenjeniji cvijet koji uvijek iznova oduševljava u svim prilikama…
Autor: Martina Popović Novosel
Linkove i slike dodao vlasnik websajta Nenad Žimjanski
