Memoari nekog kapadokijskog obrednog svećenika iz 14. stoljeća:

“Bio sam moćan i nemoćan, upoznao sam glad i bol, i snagu i slabost. Kao i svima članovima užeg kruga u trinaestoj godini, priposvćenju oduzet mi je vid. Nije nam više ni trebao, mi posvećeni živjeli smo u petnaestom gradu dolje, duboko u zemlji. Prinosili smo naše žrtve u noćima punog mjeseca, kojeg nismo vidjeli, ali smo ga osjećali. Bio sam član petoga reda, što je značilo da imam pravo klesati svete simbole tupim kamenom, šesti red glodao je zubima, dok je sedmi red izrađivao likove u kamenu udarcima glavom i struganjem dlanom. Sat za satom, dan za danom, godina za godinom, oblikovali smo po jedan simbol što nas je spajao s dubokim silama crnih rupa, silama koje su nas štitile od zlog svijeta svjetlosti i zemaljskog života”.

nastavit će se…