(moje viđenje)

Socijalizam je pružao sigurnost za sve slojeve društva. Siromašnih je bilo jako malo. Naravno uvijek će ih biti jer uvijek ima onih koji ne žele raditi, ili koji su bolesni. U socijalizmu je radnik imao svoja prava i nije lako mogao dobiti otkaz. Privatnici i državne firme su lako poslovale jer nisu imale veliku konkurenciju. Bilo je točno određeno koliko djelatnosti smije biti otvoreno na nekom području. Besplatno je bilo školovanje, zdravstveno osiguranje, a mirovine kao što znamo su bile solidarne. Osnovni Titov moto je bio: bratstvo i jednakost.

Loša strana socijalizma:
–    Po sposobnostima nisu svi ljudi jednaki, a onda zašto ne bi sposobniji stvarali više i uživali bolji život.
–    Radnicima je bio osiguran posao, zdravstveno, mirovina i sigurnost. Na taj način je bila zatupljena inteligencija i sposobnost snalaženja. To se pokazalo prelaskom u kapitalizam. Jedan dio populacije se jako teško uspijeva snaći u novim okolnostima. Ne znaju si naći posao, ne znaju se snaći i raditi nešto drugo, nisu kreativni pa da započnu neki svoj biznis itd.
–    Proizvodi u Jugoslaviji su bili jako kvalitetni. Ali je nedostajalo kreativnosti i mašte. Morali smo ići u Italiju da bi si kupili lijepu odjeću.
–    Socijalizam je imao zatupljenu birokraciju i gotovo je bilo nemoguće provesti neku pozitivnu promjenu i kreativnost.
–    Sredstva za proizvodnju su bila Društveno vlasništvo. Loša strana je bila da su se ljudi često prema nečemu što nije njihovo odnosili neodgovorno.

Kapitalizam je ekonomski i društveni sustav u kojem su kapital, zemlja i sredstva za proizvodnju privatno vlasništvo; rad, dobra i izvori resursi trguju se na tržištima; i zarada, nakon oporezivanja, podijeljena je vlasnicima ili uložena u tehnologiju i industriju.

Ekonomisti uvijek ističu to, da se vlada ne miješa u ekonomiju (laissez faire – prema francuskom izrazu pustite da ide svojim tokom) i vlasnička prava, dok većina političkih ekonomista ističe privatno vlasništvo, odnos moći, plaće radnika i stalež. Postoji općeprihvaćeni dogovor da kapitalizam ohrabruje ekonomski rast.

Postoje različite vrste kapitalizma, ali dvije bi mogli istaknuti. To su Američki kapitalizam i socijalni kapitalizam nekih zapadnih zemalja.

Kapitalizam je izuzetno dobar sustav, taj sustav je proizveo toliko mnogo inovacija, stvorio izglede koje sam ja kao mladić iskoristio s prijateljima za pokretanje Microsofta, rekao je uoči skupa Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) Bill Gates.

David Rubenstein, jedan od utemeljitelja privatne grupe Carlyle ocijenio je da je kapitalizam možda najgori oblik od svih sustava, ali su drugi još gori.

Loša strana kapitalizma:
–    Potiče se pohlepa i korupcija.
–    Nestaje srednji sloj. Nastaju bogati i krajnje siromašni slojevi.
–    Često se eksploatira niži sloj društva, ropski rad po cijeli dan za nisku plaću.
–    Zbog porasta dugovanja, visoko rizičnih špekulacija i manipuliranja novca od strane banaka nastaju svjetske krize. Svjetske krize pokreću ratove i stradaju mnogi nevini.

Budućnost svijeta

Rozenkrojceri i masoni vjeruju da će u budućnosti nastati jedna Univerzalna religija i Teokracija kao idealno društveno uređenje.

Univerzalna religija će biti jednostavna filozofija oslobođena svega što ju opterećuje. Ostat će samo ono što je lijepo, dobro i istinito.

Teokracija  (grč.), Božja vladavina. Oblik polit. vladavine kojoj je Bog propisao zakone. Sekularna verzija t. podrazumijeva vlast svećenika, koji upravljaju državom u Božje ime.

Prve velike države, u pravilu su bile teokratske (Egipat, Mezopotamija, Kina), s božanskim poslanjem vladara (npr. faraon), ili objavom zakona (npr. Hamurabijev zakonik). Moderni oblik teokracije su Vatikan i Iran.

Smatra se da je faraon Ehnaton bio prosvijetljen, on je neprestano bio u stanju kozmičke svijesti. Um takve osobe je neshvatljiv čak i za najobrazovanije intelektualce. Ono što mogu reći prosvijetljena osoba je potpuno spiritualno čista, sveta, bez osobnih interesa, njezini jedini interes je služiti za dobro svih, ona je potpuno nevezana za materijalne stvari i ona ima rješenje za sve probleme.

Zamisao prave Teokracije je da državom upravlja prosvijetljena osoba. Kada se jednom bude pojavila takva osoba ona će zračiti tako nekim lijepim fluidom da će ju prirodno svi ljudi neizmjerno voljeti i biti spremni služiti.
(Ova zadnja dva odlomka su moja vizija budućeg vladara svijeta. Teokracija nužno mora biti monarhistička. Jedan vladar. I naš narod je imao izreku: “Puno baba kilava djeca.”)

 

Kada je Julije Cezar bio otet od gusara, zahtijevao je da povećaju njegovu otkupninu

Godine 75. pne, 25-godišnji Julije Cezar plovio je Egejskim morem, kada je bio otet od Cilicianskih gusara. Prema Plutarhu, kada su pirati zatražili otkupninu od 20 talenata srebra (oko 620 kg srebra, ili 600.000 $ u današnjoj vrijednosti srebra), Caesar im se nasmijao u lice. Ne znate koga ste zarobili, rekao je, i zahtijevao je da traže 50 (1550 kg srebra), jer 20 talenata jednostavno nije dovoljno.
Više novca, više problema.

Pirati su, naravno, pristali, a Cezar je poslao neke od njegovih suradnika van sakupiti srebro, zadatak za koji je bilo potrebno 38 dana. Sada gotovo sam s gusarima – samo su dva službenika i prijatelja ostala s njim – Cezar se odbio pokoriti. Umjesto toga, on je tretirao pirate kao da su njegovi podređeni. Čak je otišao tako daleko da je zahtijevao da ne pričaju kad god je odlučio spavati. Najveći dio svog vremena je proveo s njima na skladanju i recitiranju poezije i pisanju govora. On bi zatim recitirao radove gusara. Cezar je također s gusarima igrao razne igre i sudjelovao u njihovim vježbama, uglavnom djelujući kao da nije bio zatvorenik, već njihov vođa. Pirati su ga brzo počeli poštivati i simpatizirati i dopustili su mu da slobodno više ili manje radi što ga je volja na njihovom otoku i brodovima.

Dok se Cezar odnosio prijateljski prema gusarima, nije dozvolio da ga drže u zatočeništvu. Rekao im je da, nakon što im bude plaćena otkupnina, ulovit će ih i dati razapeli. Nakon što je oslobođen, on je izvršio obećanje: Unatoč činjenici da je bio nepoznat građanin, Cezar je uspio brzo podići malu flotu s kojom je otplovio natrag na otok gdje je bio zarobljen. Navodno gusari nisu shvatili prijetnje ozbiljno, jer su još uvijek bili tu kad je stigao. On ih je zarobio i uzeo natrag svojih 50 talenata srebra, zajedno sa svim svojim posjedima.

Zatim je gusare predao vlastima u zatvoru u Pergamonu, te otputovao susresti se s prokonzulom Azije, Marcus Junijem, napraviti peticiju da se gusari pogube. Prokonzul je odbio: htio je prodati gusare za robove i uzeti plijen za sebe. Ne obazirući se, Cezar je otputovao natrag u Pergamon, gdje su Cilician pirati bili zatvoreni i naredio je da ih se razapne. Prije nego što su prošli kroz tu muku, međutim, Cezar je pokazao malo blagosti – te im je prerezao grla.

When Julius Caesar Was Kidnapped By Pirates, He Demanded They Increase His Ransom

In 75 BCE, 25-year-old Julius Caesar was sailing the Aegean Sea when he was kidnapped by Cilician pirates. According to Plutarch, when the pirates asked for a ransom of 20 talents of silver (approximately 620 kg of silver, or $600,000 in today’s silver values), Caesar laughed at their faces. They didn’t know who they had captured, he said, and demanded that they ask for 50 (1550 kg of silver), because 20 talents was simply not enough.
More Money, More Problems

The pirates, of course, agreed, and Caesar sent some of his associates off to gather the silver, a task that took 38 days. Now nearly alone with the pirates—only two servants and a friend remained with him—Caesar refused to cower. Instead, he treated the pirates as if they were his subordinates. He even went so far as to demand they not talk whenever he decided to sleep. He spent most of his time with them composing and reciting poetry and writing speeches. He would then recite the works to the pirates. Caesar also played various games with the pirates and participated in their exercises, generally acting as if he wasn’t a prisoner, but rather, their leader. The pirates quickly grew to respect and like him and allowed him the freedom to more or less do as he pleased on their island and ships.

While Caesar was friendly with the pirates, he didn’t appreciate being held captive. He told the pirates that, after his ransom was paid, he would hunt them down and have them crucified. Once he was freed, he made good on that promise: Despite the fact that he was a private citizen, Caesar managed to quickly raise a small fleet which he took back to the island where he had been held captive. Apparently the pirates hadn’t taken his threats seriously, because they were still there when he arrived. He captured them and took back his 50 talents of silver, along with all their possessions.

He next delivered the pirates to the authorities at the prison at Pergamon and then traveled to meet the proconsul of Asia, Marcus Junius, to petition to have the pirates executed. The proconsul refused: He wanted to sell the pirates as slaves and take the spoils for himself. Undeterred, Caesar traveled back to Pergamon where the Cilician pirates were being held and ordered that they be crucified. Before they went through that ordeal, however, Caesar showed some leniency—he cut their throats.