Giusseppe Tartini, vodeći talijanski violinist 18. stoljeća, navodno je u snu napravio Ugovor sa vragom. Njegov noćni duhovni posjetilac odsvirao je jedan komad na violini sjajnije nego što je Tartini ikada čuo. Kada je ujutro pokušao da se prisjeti tog komada, komponirao je sonatu koju je nazvao „Ðavolji triler“, za koju su najugledniji glazbenici tog vremena potvrdili da uistinu ima vražju težinu! Po Tartinijevom mišljenju, to je bila samo sjenka glazbe koju je čuo u snu. Međutim, njegov Ugovor sa vragom doveo ga je do svjetske slave i uspjeha. Ova je priča možda nastala zbog događaja iz Tartinijeve rane karijere, kada je uhićen zato što je oženio lijepu štićenicu arhiepiskopa od Padove. Njegova vještina na violini mu je doprinijela da mu arhiepiskop sve oprosti.

Tartini se spominje u kratkoj priči The Ensouled Violin Helene Blavatsky koja čini dio zbirke Nightmare Tales.

Tartini, veliki skladatelj i violinist XVII stoljeća, bio je javno optužen kao onaj koji svoja najbolja nadahnuća dobiva od Zlog s kojim je, kako se priča, u urednoj zajednici. Ova optužba nastala je, naravno, zbog gotovo magične impresije koju je stvarao na svojim audijencijama. Njegova nadahnuta izvedba na violini osigurala mu je u rodnoj zemlji titulu “Majstora naroda”. Sonate du Diable, također zvana “Tartinijev san”—kao što svatko tko ju je čuo može posvjedočiti—najčudnija je melodija koja se ikad mogla čuti ili izmisliti: stoga je ova čudesna skladba postala izvor beskrajnih legendi koje nisu niti potpuno neutemeljene, budući da je on sam pokazao kako je on njihov autor. Tartini je priznao da ju je napisao nakon što se probudio iz sna u kojem je slušao svoju sonatu u izvedbi Sotone radi njegova dobra, a kao posljedicu pogodbe s njegovim paklenim veličanstvom.

Tartinijev san:
“Jedne noći, 1713. godine sanjao sam da sam napravio pakt sa vragom u zamjenu za moju dušu. Sve je prošlo kako sam želio: moj novi sluga je predvidio svaku moju želju. Između ostalog, dao sam mu svoju violinu da vidim da li ju zna svirati. Na moje veliko iznenađenje kada sam čuo sonatu koja je bila tako divna i lijepa, svirana s vrlo velikom vještinom i inteligencijom, kao što nikada ne bi mogao zamisliti ni u svojoj najsmjelijoj fantaziji. Osjećao sam se ushićen, prenesen i začaran: zastalo mi je disanje, pa sam se probudio. Odmah sam dohvatio svoju violinu kako bi sačuvao, barem djelomice, dojam iz mog sna. Uzalud! Glazba koju sam u tom trenutku sastavio je zaista najbolje što sam ikada napisao, a ja ju još uvijek nazivam “Vražji triler”, ali je razlika između nje i onog što me potaklo toliko velika da bi mogao uništiti svoj instrument i glazbi reći zauvijek zbogom, ako mi ne bi bilo moguće  uživati u njoj”. – Tartini

(Op.p. oprostite mi na mom smjelom prijevodu Tartinijevog sna. Ipak bolje išta nego ništa za one kojima engleski nije jača strana. – Nenad Žimjanski)

Tartinijev san na engleskom:
“One night, in the year 1713 I dreamed I had made a pact with the devil for my soul. Everything went as I wished: my new servant anticipated my every desire. Among other things, I gave him my violin to see if he could play. How great was my astonishment on hearing a sonata so wonderful and so beautiful, played with such great art and intelligence, as I had never even conceived in my boldest flights of fantasy. I felt enraptured, transported, enchanted: my breath failed me, and I awoke. I immediately grasped my violin in order to retain, in part at least, the impression of my dream. In vain! The music which I at this time composed is indeed the best that I ever wrote, and I still call it the “Devil’s Trill”, but the difference between it and that which so moved me is so great that I would have destroyed my instrument and have said farewell to music forever if it had been possible for me to live without the enjoyment it affords me.” – Tartini

Đavolji ton

Zanimljivo je, i možda ne slučajno, što je interval između A=440Hz (analogan sa  povišenim tonom F(is)=741Hz) i on u akordu sa A=444Hz  što je analogno sa C(5)=528Hz u drevnoj solfeđo ljestvici čini harmonijski spoj povišene kvarte (tritonus) i koji je poznat u glazbi kao „đavolji interval” zbog izuzetno protivne (dis)harmonije (C-Fis) koja nastaje kada se ova dva tona zajedno odsviraju. Iako prema glazbenoj teoriji svaka dva tona čine harmoniju, ova dva su kao rogovi u vreći. U renesansnoj glazbi je zato ovaj “đavolji interval” kompozitorima bio zabranjen i teško se kažnjavao.

U to vrijeme komponiranje glazbe je obavljano u čast Bogu. Zato je ona morala biti lijepa i lepršava. Sporni C-Fis ili tritonus koji koji obuhvaća  tri cijela stupnja u skali, jedan je od najdisonantnijih glazbenih intervala. Smatrao se  neugodnim i ružnim i nazvan je “glazbena dijabola” tj. đavo u glazbi – i, naravno, nije bilo prihvatljivo tako nešto čuti u počast Bogu”, objašnjava jedan muzikolog. Dakle, u čast bogu išlo je sve što je lijepo i ugodno, a sve ružno i neugodno smatrano je đavoljim. Ali, vremenom su upravo đavolske karakteristike polako počele ulaziti u glazbu i to upravo preko rokenrola pa je tako i ovaj đavolji tritonus bio često prisutan kod gitarista poput Džimi Hendriksa, Džimi Pejdža, ali i grupe Deep Purple i drugih.

Preuzeto sa: http://www.magazin-tabloid.com/casopis/?id=06&br=294&cl=27

U Fran Liszt-ovoj Sonati nakon Danteovog predavanja (1839) (Sonata after a Lecture of Dante (1839)) ovi zvukovi su se ponavljali u silaznim serijama od C do G-mola. Interval vjerojatno simbolizira kompozitorov silazak u pakao. Zbog toga se ovaj interval u Liszt-ovo vrijeme često koristio za prenošenje dramatskih osjećaja.

Posljednji sviran u četvrtoj oktavi je petnaesti u seriji; petnaesta tarot karta predstavlja đavola, ali nju okultisti zovu sljepilo, simbol koji skriva tajnu. Satana je anagram od Sanat Kumara, koji je prema Indijskoj ezoteričnoj filozofiji prometejsko biće koje je čovječanstvu dalo vatru samo-svijesti i slobodu, individualno ja. Ovaj dar (broj 15) vodi u uzlaznim harmoničnim serijama u petu oktavu.

Pakt sa đavlom

I evo da stvar bude zanimljivija prilažem vam jedno moje tumačenje što znači “pakt sa đavlom”.

U starim pričama se moglo čuti kako je bilo čarobnjaka koji su napravili pakt (ugovor, savez) sa đavlom kako bi postigli bogatstvo i veliki uspjeh. U zamjenu bi im đavo nakon smrti uzeo dušu.

Mefisto (Mephistophiles) je demon ili Vrag iz njemačke pučke mitologije. U književnosti se prvi put pojavljuje krajem 16. stoljeća u drami Christophera Marlowa Doktor Faust, u kojoj stari doktor Faust prodaje dušu Mefistu za dar bogastva i mladosti. Ovu pučku priču kasnije je obradio i njemački književnik Goethe u svom Faustu. Poznata je i adaptacija romana Klausa Manna po kojoj je snimljen istoimeni film Mephisto 1981. godine.

Đavo je simbol materijalizma, isto kao i naopaki pentagram i obrnuti kalvarijski križ. Znači duhovno je podređeno materijalnom. Po meni “pakt sa đavlom” je simbolična priča koja govori da čovjek troši svoju energiju umjesto za postizanje duhovnog spasenja, oslobođenja, ili recimo prosvjetljenja, on ju troši za postizanje materijalnih ciljeva.

Čarobnjak će moći raskinuti ugovor sa đavlom onda kada se odrekne materijalne vezanosti i potraži spasenje u Kristu. Naravno Krist, Krišna, Allah i Kozmička svijest su sinonimi.